Mario Jozić pukom srećom izbjegao je tragediju na Kornatima: ‘Nedostaju mi do bola’

Proteklo je devet godina, a kod danas 28-godišnjeg Marija Jozića, tada 19-godišnjeg pripadnika DVD-a Vodice i sudionika akcije gašenja požara na Kornatu, ne blijedu sjećanja na ovu tragediju i najbolje prijatelje Hrvoja Strikomana, Gabrijela Skočića i Karla Ševerdiju.

– Nedostaju mi do bola. Zajedno smo odrasli, ista smo školska generacija. Svakodnevno smo bili nerazdvojni, ne samo u domu našeg vatrogasnom domu u kojemu smo zajedno odradili tri ljetne sezone. I privatno smo bili nerazdvojni, ispijali kave, zajedno upoznavali i prve mladenačke ljubavi. I onda se tog četvrtka, 30. kolovoza sve srušilo. I danas mi se ponekad učini da to nije istina, da je to samo ružan san i da ćemo se čuti i negdje u selu, kako mi zovemo naše Vodice, naći i popiti kavu. Ma, još čuvam brojeve njihovih mobitela u svome. Na žalost, stvarnost je surova, njih više nema, a to je teško prihvatiti i nakon svih ovih proteklih godina. Sve to što se dogodilo na Kornatu pratit će me do kraja života – otvorio je dušu, u razgovoru za ‘Jutarnji‘ Mario Jozić.

Samo pukom srećom ili igrom slučaja Mario je izbjegao strašnu sudbinu svojih najboljih prijatelja i ostalih kolega vatrogasaca.

– Nakon što je helikopter u kojemu je nas je bilo 23, napravio krug nad otokom Velikom Kornatom kako bi snimili i utvrdili razmjere požara, sletjeli smo na uzvisinu tristotinjak metara od uvale Kravljačice. Kako je jedan krak požara išao u smjeru te uvale u kojoj nalazi jedan restoran i desetak vikendica, zapovjednik grupe, pokojniDino Klarić odredio je šestoricu vatrogasaca da obrane tu lokaciju. Izbor je nasumce pao na mene i još petoricu kolega iz JVP-a Šibenik, a iz razloga što smo u helikopteru bili prvi do izlaznih vrata. Sjećam se da sam, izlazeći iz helikoptera, pogledao prema svojim prijateljima i ostalim kolegama, ne sluteći u tom trenutku da će to biti naš posljednji pogledi i da se više nikad nećemo vidjeti – potresno je ispričao za Jutarnji list Mario Jozić.

S preostalih 17 vatrogasaca, helikopter je potom odletio prema uvali Lučici, nastavio je svoju priču Mario, a Josip Zoričić iz šibenskog JVP-a koji je ostao s nama, još je neko vrijeme uspijevao održavati vezu preko motorole s Dinom Klarićem.

– Posljednje što smo uspjeli doznati od Dina Klarića bilo je da su napustili uvali Lučicu i da će njih trinaestoricu helikopter prebaciti do brda iznad uvale Šipnata, gdje če ih čekati kruška s vodom, jer nitko u naprtnjačama nije imao vode. Također smo doznali da su uvali Lučica ostali Dinov otac Joško Klarić i tri člana DVD-a ZablaćeIvica Perković, Kristijan Popović i Krešo Grgas. Od tog trenutka, a bio je 13 sati i 40 minuta,  veza s Dinom je puknula i više nismo znali što se događa. Nešto manje od dva sata kasnije, točno se sjećam bilo je 15 sati i 23 minute, na mobitel me je iz Vodica, ne znajući da smo odvojeni,  uspio dobiti moj zapovjednik iz DVD-a Mirko Juričev-Mikulin. Kazao mi je kako je preko mobitela prije dvadesetak minuta uspio uspostaviti kontakt sa sinom Antom koji je bio u Dinovoj grupi,  a koji mu je uspio tek reći kako se cijela grupa našla u vatrenom okruženju i kako se boji da će svi izginuti. Zapovjednik Mirko mi je još prenio kako je nakon tih njegovih riječi veza pukla i kako više ne može dobiti sina. O ovome smo još uspjeli preko motorole izvijestiti operativni centar JVP-a Šibenika nakon čega su  prekinute komunikacijske veze   – ispričao je Jozić.

Totalna komunikacijska blokada potrajala je sve do kasnih večernjih sati, nastavio je Mario, a oko 22 sata po njega je u uvalu Kravljačica došao brod Policije i od posade sam saznao da imaju zapovijed da s Kornata prebace u vatrogasne baze sve članove dobrovoljnih vatrogasnih društava, a da na otoku ostaju samo profesionalni vatrogasci, piše Jutarnji.

– Policijskim brodom stigli smo do uvale Šipnate te su se u njega ukrcali zablaćki vatrogasci Ivica Perković, Kristijan Popović i Krešo Grgas. Tek od njih sam saznao kako ima poginulih i ozlijeđenih naših prijatelja i kolega. Naime, ovaj trojac koji je bio ostavljen u uvali Lučica, pješice je stigao do uvale Šipnate i zajedno s Joškom Klarićem pružao pomoć ozlijeđenima. No, ni oni nisu znali reći koji su kolege među poginulima, jer  ih nisu dobro ni poznavali, a pojedina  tijela su bila izgorena do neprepoznatljivosti. Nešto prije ponoći već sam bio u prostorijam DVD-a Vodica i još se pouzdano nije ništa znalo o imenima poginulih. Kolega iz DVD-aAnte Sladoljev čak je uspio preko mobitela dobiti Antu Juričev-Mikulina u zadarskoj bolnici, koji je unatoč teškim opeklinama bio pri svijesti i koji mu je kazao kako je s njime u Zadru Karlo Ševerdija s teškim ozljedama, dok o sudbini ostalih kolega nije znao ništa – nastavio je ovu potresnu priču Mario Jozić, dodajući da su tek tijekom jutra doznali surovu istinu o svim poginulim i ozlijeđenim.

Mario Jozić želio se vratiti i na početak ove tužne priče o usahlih životima vodičke mladosti na kornatskom kamenjru. Želio se u spomen svojih prijatelja kojih više nema, prisjetiti onih posljednjih trenutaka prije desanta na Kornat tog četvrtka, 30. kolovoza 2007. godine.

Ostatak teksta pročitajte OVDJE.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.