Mario Jozić pukom srećom izbjegao je tragediju na Kornatima: ‘Nedostaju mi do bola’

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Proteklo je devet godina, a kod danas 28-godišnjeg Marija Jozića, tada 19-godišnjeg pripadnika DVD-a Vodice i sudionika akcije gašenja požara na Kornatu, ne blijedu sjećanja na ovu tragediju i najbolje prijatelje Hrvoja Strikomana, Gabrijela Skočića i Karla Ševerdiju.

– Nedostaju mi do bola. Zajedno smo odrasli, ista smo školska generacija. Svakodnevno smo bili nerazdvojni, ne samo u domu našeg vatrogasnom domu u kojemu smo zajedno odradili tri ljetne sezone. I privatno smo bili nerazdvojni, ispijali kave, zajedno upoznavali i prve mladenačke ljubavi. I onda se tog četvrtka, 30. kolovoza sve srušilo. I danas mi se ponekad učini da to nije istina, da je to samo ružan san i da ćemo se čuti i negdje u selu, kako mi zovemo naše Vodice, naći i popiti kavu. Ma, još čuvam brojeve njihovih mobitela u svome. Na žalost, stvarnost je surova, njih više nema, a to je teško prihvatiti i nakon svih ovih proteklih godina. Sve to što se dogodilo na Kornatu pratit će me do kraja života – otvorio je dušu, u razgovoru za ‘Jutarnji‘ Mario Jozić.

Samo pukom srećom ili igrom slučaja Mario je izbjegao strašnu sudbinu svojih najboljih prijatelja i ostalih kolega vatrogasaca.

– Nakon što je helikopter u kojemu je nas je bilo 23, napravio krug nad otokom Velikom Kornatom kako bi snimili i utvrdili razmjere požara, sletjeli smo na uzvisinu tristotinjak metara od uvale Kravljačice. Kako je jedan krak požara išao u smjeru te uvale u kojoj nalazi jedan restoran i desetak vikendica, zapovjednik grupe, pokojniDino Klarić odredio je šestoricu vatrogasaca da obrane tu lokaciju. Izbor je nasumce pao na mene i još petoricu kolega iz JVP-a Šibenik, a iz razloga što smo u helikopteru bili prvi do izlaznih vrata. Sjećam se da sam, izlazeći iz helikoptera, pogledao prema svojim prijateljima i ostalim kolegama, ne sluteći u tom trenutku da će to biti naš posljednji pogledi i da se više nikad nećemo vidjeti – potresno je ispričao za Jutarnji list Mario Jozić.

S preostalih 17 vatrogasaca, helikopter je potom odletio prema uvali Lučici, nastavio je svoju priču Mario, a Josip Zoričić iz šibenskog JVP-a koji je ostao s nama, još je neko vrijeme uspijevao održavati vezu preko motorole s Dinom Klarićem.

– Posljednje što smo uspjeli doznati od Dina Klarića bilo je da su napustili uvali Lučicu i da će njih trinaestoricu helikopter prebaciti do brda iznad uvale Šipnata, gdje če ih čekati kruška s vodom, jer nitko u naprtnjačama nije imao vode. Također smo doznali da su uvali Lučica ostali Dinov otac Joško Klarić i tri člana DVD-a ZablaćeIvica Perković, Kristijan Popović i Krešo Grgas. Od tog trenutka, a bio je 13 sati i 40 minuta,  veza s Dinom je puknula i više nismo znali što se događa. Nešto manje od dva sata kasnije, točno se sjećam bilo je 15 sati i 23 minute, na mobitel me je iz Vodica, ne znajući da smo odvojeni,  uspio dobiti moj zapovjednik iz DVD-a Mirko Juričev-Mikulin. Kazao mi je kako je preko mobitela prije dvadesetak minuta uspio uspostaviti kontakt sa sinom Antom koji je bio u Dinovoj grupi,  a koji mu je uspio tek reći kako se cijela grupa našla u vatrenom okruženju i kako se boji da će svi izginuti. Zapovjednik Mirko mi je još prenio kako je nakon tih njegovih riječi veza pukla i kako više ne može dobiti sina. O ovome smo još uspjeli preko motorole izvijestiti operativni centar JVP-a Šibenika nakon čega su  prekinute komunikacijske veze   – ispričao je Jozić.

Totalna komunikacijska blokada potrajala je sve do kasnih večernjih sati, nastavio je Mario, a oko 22 sata po njega je u uvalu Kravljačica došao brod Policije i od posade sam saznao da imaju zapovijed da s Kornata prebace u vatrogasne baze sve članove dobrovoljnih vatrogasnih društava, a da na otoku ostaju samo profesionalni vatrogasci, piše Jutarnji.

– Policijskim brodom stigli smo do uvale Šipnate te su se u njega ukrcali zablaćki vatrogasci Ivica Perković, Kristijan Popović i Krešo Grgas. Tek od njih sam saznao kako ima poginulih i ozlijeđenih naših prijatelja i kolega. Naime, ovaj trojac koji je bio ostavljen u uvali Lučica, pješice je stigao do uvale Šipnate i zajedno s Joškom Klarićem pružao pomoć ozlijeđenima. No, ni oni nisu znali reći koji su kolege među poginulima, jer  ih nisu dobro ni poznavali, a pojedina  tijela su bila izgorena do neprepoznatljivosti. Nešto prije ponoći već sam bio u prostorijam DVD-a Vodica i još se pouzdano nije ništa znalo o imenima poginulih. Kolega iz DVD-aAnte Sladoljev čak je uspio preko mobitela dobiti Antu Juričev-Mikulina u zadarskoj bolnici, koji je unatoč teškim opeklinama bio pri svijesti i koji mu je kazao kako je s njime u Zadru Karlo Ševerdija s teškim ozljedama, dok o sudbini ostalih kolega nije znao ništa – nastavio je ovu potresnu priču Mario Jozić, dodajući da su tek tijekom jutra doznali surovu istinu o svim poginulim i ozlijeđenim.

Mario Jozić želio se vratiti i na početak ove tužne priče o usahlih životima vodičke mladosti na kornatskom kamenjru. Želio se u spomen svojih prijatelja kojih više nema, prisjetiti onih posljednjih trenutaka prije desanta na Kornat tog četvrtka, 30. kolovoza 2007. godine.

Ostatak teksta pročitajte OVDJE.

 


Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.