Napokon, nakon težih projekata na mladoj sceni Kulturnog centra Vodice, poslije pokušaja tzv. autorskog kazališta, evo se odužujemo široj publici ansambl-predstavom, kazalištem glum(a)ca, obećanom pučkom igrom „Otelo sa Suska” Mira Gavrana. Baš smo zato dugo tražili odrasle svih dobi, pozivali na brojnu podjelu (uloga), na suigru pod krovom muze Talije…
Eto, Dramska amaterska družina Vodice nije se mogla oteti pučkoj igri „Otelo sa Suska” poznatog hrvatskog dramatičara, odnosno varijanti tragedije „Othello,the Moor of Venice,1603.-1604.” u godini u kojoj svijet slavi njezina autora.
Zašto „Othello”?
Možda zato što je ta tragedija zrcalo srca u vodi osvete ili možda zato što antijunak Jago, licemjer s licem Janusa, najvjernije utjelovljuje modernog manipulatora.
Svako naše malo misto ima, bogme, svoga Jaga, Dezdemonu, Othella ,Brabanzia…,odnosno svoga Jadu…
Taj Gavranov bečki student, beskrupulozni pravnik (Jado) pravi je gad: lažac, osvetnik i spletkar koji „plete mrižu svoju”, režira MIŠOLOVKE…I ovaj komični dramolet,koji je Miro Gavran napisao baš za amatere (Hrvatskog primorja), priča je o manipulaciji, ljumobori i osveti, čistoći i grijehu; zrcalo našega Jade i naših jada: mita i korupcije, lažnih usluga, spretnih spletki, škrtosti i pohlepe.
Tako je trgovac Brabanzio nakon udaje kćeri za američkog brodovlasnika, postao bogat, a dobivši za zeta crnca, ostao nesretan. A Lošinjanka Dezda nije ona Dezdemona iz Mletaka, cura čista i sveta. Loveći u mutnom, nije izronila ni kositrenog vojničinu ni atleta Apoksiomena. Zgrabila je ona maloga bogatog Amerikanca, svoje crno zlato. Crni Otelo na bijelom pijesku otočića Suska, gdje šute zidovi i žmire škure njegove martve matere! Snalažljivi Suščani desetljećima su prevozili zavičaj u čamcima na vesla u New Jersey, u azil Jamerike. A škoj, sam pod suncem, pred tamnom pučinom, zanijemio na najzakukuljenijem – najzamumuljenijem zajiku na svitu.
U vedroj igri na našoj sceni pljuštat će riječi, riječi hrvatske i strane, naše i tuđe, domaće i posuđene, talijanizmi, amerikanizmi i germanizmi, svi idiomi i idiolekti, vlastiti govori brojnih osoba…
Ova će vas šarena jezična paleta, kamenčići verbalnog mozaika, pera raskošne govorne lepeze sigurno namučiti, ali još više nasmijati i jezički obogatiti. Na pozornici, u svojevrsnom dvoru babilonskom, u sjeni Dezdine tiramole, dobro ćete razumjeti priču o Otelu sa Suska. Našu pučku igru neće, dakle, spriječiti pometnja jezika petnaest izvođača. Zato se nismo odlučili za preporučenu pomodnu adaptaciju adaptacije, makar nam glumci polomili jezik umjesto nogu. Zar se ono čarobno, oneobičavajuće ne nalazi baš u jezicima?
Na Brookovu praznom prostoru siromašnoga pučkog kazališta Isprepliće se: grubo i posvećeno, obično i uzvišeno, zbiljsko i iluzijsko; prožimaju se Otelo i Othello; podudaraju Gavran i Shakespeare…
Ako je SVIJET POZORNICA , onda je to i grad i trg i dvor i ured i ložnica. Zato i mi, pu(č)ki amateri, hrabro gradimo teatar u teatru na trima razinama, oponašajući tako dijagram svemira!
Igraju se, eto, i mladi Vodičani kazališta u zimskom periodu, iako je jedan kazalištarac rekao, onako općenito, da bi bilo bolje da se igra na karte. Što bi bilo bolje, prosudit ćete sami!
