Stari Dalmatinci ljubovali su u bunjama

Nemaju samo Murterini svoje Kornate. Prekomorske posjede, doduše bliže, ali nimalo pitomije, imaju i Prvićani, evo na otoku Orutu iliti Zmajanu u šibenskom arhipelagu. Na krčenju Oruta natrudile su se ruke generacija Prvićana, a njihovi su posjedi takvi da bi danas najbolje mogli poslužiti za škraping, ili možda neku težu sportsku hodačko-skakačku disciplinu.

Isprva sam sa žalošću gledala bor koji obuzima otok i masline prepune ploda koji nitko neće pobrati i prijekorno mislila – e da je to moje… A kad je ova cjelodnevna pješačka avantura po Orutu završila, morala sm priznati da mi je potpuno jasno zašto će orutska maslina ostati uglavnom – neubrana.

Kamena ljepota

Boris Šantić, njegova supruga Dinarka i sin Bogdan koji su se uputili čupati masline na svom posjedu na Grčalju, ostavljaju nas u uvali Zakljoščica: etnologa dr. Jadrana Kalu, arhitekta Boška Fržopa i mene. Da nas je snimala neka skrivena kamera, evo šta bi se vidilo: jedan zaneseni znanstvenik, jedan osamdesetgodišnji arhitekt u miru (sa štakom!) i jedna, kako bi se u Drnišu reklo, ošinuta novinarka. Jer, ovo nije bilo putovanje za normalnu populaciju…

Prva bunja do koje dolazimo na ulazu ima pinelom napisano ime ‘Margetić’ – toj se, evo, zna vlasnik. No, cilj je pronaći bunju koju je dr. Kale ranije locirao i tvrdi da je najljepša na ovom dijelu svijeta. Sama po sebi ne razlikuje se puno od sličnih suhozidnih građevina, osim što je rađena savršeno pedantno, no marljivi vlasnik sagradio joj je monumentalan pristup, plato za sušenje smokava, moguće i maraštine, dvorište, monumentalan zabran od bure…

– Ovo ti se zove urbanizam! Pa ovo je građeno kao s viskom, sve je u škvari i savršenoj vertikali, ovakav se prilaz gradio za kuće, ali nikad za bunje. To što se malo urušio ovaj zid prema buri – to je ipak izvan stogodišnje garancije – šali se dr. Jadran Kale.

Urušavanju bunja na Orutu jako su pridonijeli i kunićari, ti slavni lovci koji su orutske kunce lovili žicom, stjerane u rupu u zidu.

Kroz šikaru

Arhitekt Fržop snima fotografije za izložbu (dugogodišnji je član Foto kluba Šibenik) i divi se tome kako jegraditelj poznavao i shvaćao osnove gradnje i kako je pomno slagao kutne vežnjake.

Do bunje smo se probijali po samim kamenim noževima koji se, uz to, miču pod nogama. Jedini teži teren u životu vidila sam, i osjetila, penjući se na kornatsku Metlinu i Magazinovu škrilu. Jadran kosirom krči put da se uopće možemo probiti kroz šikaru koja nas je triskala po rukama i licu. Kosirom je iz trave i grmlja oslobodio tu prelijepu okućnicu bunje kojoj ne znamo vlasnika. Mene je, kao žensko, dopalo od grane bora složiti metlu kojom sam pomela taj divni stari dvor. Kad ju je vlasnik gradio, zbog čega, kad je posljednji put bio tu?

– Ona očito pripada vinogradarskom obrađivanju. Masline na Orutu morale su doći nakon sloma vinogradarstva zbog filoksere. Bunja je čak prethodila filokseri jer tu nema onih škrapa za razmućivanje modre galice kakve i danas postoje uz primoštenske i rogozničke vinograde. Gledao sam katastar, ali ne znam vlasnika, mogla bi biti stara oko 120 godina. Nadam se da ću više saznati od gospodina Nedjeljka Jurlina, 97-godišnjeg Prvićanina koji mi je i otkrio postojanje ove prelijepe građevine.

Kad sam, kao prava kućanica, pomela dvor, nas troje sjedamo na klupe za marendu. Tako su sigurno radili i oni prije nas – trudni i umorni od svojih egzistencijalnih muka na prekomorskom posjedu.

– Tamo gdje su živjeli, na kopnu, živjeli su u skromnim i siromaškim uvjetima, zato su morali ovdje krčiti i saditi. Te mnogoljudne obitelji živjele su u malenim kućama, spavali su u istoj prostoriji, i kad malo promislim o tome – većina je Dalmacije, rođene do sredine prošlog stoljeća, začeta u bunjama! Ovdje su imali barem djelić intime i mira…, sasvim izvanznanstveno, premda prilično praktično, slikovito i dosta točno, objašnjava etnolog dr. Jadran Kale.

Orut ima površinu od oko 3,5 kilometara ‘kvadratnih’. Na stotinjak metara dalje nalazimo još jednu, Kali dotad nepoznatu, veliku, lijepu bunju. I nju snima i dokumentira, a fotografije odmah ‘diže’ na internetsku stranicu suhozid.hr.
Nastavljamo obarati rekorde škrapinga na preostalim kilometrima četvornim Oruta. Valja se snaći u prostoru bez puta i odabrati pravac prema imanju Šantićevih – obećali smo dati ruku oko branja maslina. Veremo se i posrćemo uzbrdo, nizbrdo, vrh suhozida ili podnožjem. Nailazimo na oznake M (to je vjerojatno onaj vlasnik bunje Margetić, označio svoj posjed), na jednom zidu piše ‘JA’, pa tu su neke strelice i brojke… a najkorisniji je terenski, do neslućenih razmjera razvijen, Kalin indijanski instinkt za kretanje u pravom smjeru po tom labirintu u kojem postoji samo optička vidljivost. Povremeno konzultira isprintanu satelitsku snimku orutskog katastra.

Dozivanjem smo, napokon, locirali Šantiće. Već se lagano mreška sumrak. Jadran je zaprtio jednu vreću punu maslina, Boris se natovario drugom, i odoše put broda. Ni manje ni više – to znači sat vremena ih neće biti! Dini pomažem čupati, ovo je disciplina u kojoj svaka ručica zlata vrijedi!

Šutke do kopna

Kad su se vratili, Bogdan prti jednu vreću, Jadran drugu, Boris se uzalud trudi oteti mu je. Jadran kaže da je obećao da ćemo brati, ali smo došli kasno i sad za pokoru želi nositi teret maslina do mora i broda. Boris ga uzalug oblijeće, presreće i nagovara. Jadran svoju vreću ne da i ne da.

Ovo je zaista put pokore suhozidima po kojima samo vlasnik polja može naći puta!

Svatko se zaprtio nečim i poslije dvadesetak minuta teške nizbrdice eto ti nas do mora. Šutimo sve do Prvić Luke, ali ne samo zato što je motor glasniji od nas…

Nema se puno šta govoriti poslije orutskih truda.

LJUBAVNA TEORIJA

Tamo gdje su živjeli, na kopnu, živjeli su u skromnim i siromaškim uvjetima, zato su morali ovdje krčiti i saditi. Te mnogoljudne obitelji živjele su u malenim kućama, spavali su u istoj prostoriji, i kad malo promislim o tome – većina je Dalmacije, rođene do sredine prošlog stoljeća, začeta u bunjama! Ovdje su imali barem djelić intime i mira… – sasvim izvanznanstveno, premda prilično praktično, slikovito i dosta točno, objašnjava etnolog dr. Jadran Kale

izvor:Slobodna Dalmacija/Jordanka Grubač
foto:ilustracija

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.